Zovem se Marija i imam dvoje male djece – mlađi, Luka, ima četiri godine. Nije autističan, nema nikakvu dijagnozu, i ipak... uvijek je bio „pomalo drugačiji“. Tiši, osjetljiviji, i dugo vremena gotovo da nismo čuli njegov glas. Obitelj, vrtić, čak i pedijatar su govorili: „Progovorit će s vremenom.“
Ali ja sam osjećala da to nije ta vrsta tišine. Nije bila sramežljivost. Bio je to neki nevidljivi zid – između njega i svijeta.
Majčinska intuicija – najvažniji kompas
Često sam se osjećala kao da pretjerujem. Gledala sam drugu djecu kako brbljaju, igraju se uloga, pjevaju – a Luka bi se povukao, slagao autiće i mrmljao nešto za sebe.
Razumio je govor, ali rijetko bi nešto izgovorio. Pokušavali smo razgovarati s njim, čitati mu priče, pjevati – a on bi nas samo gledao svojim velikim očima i okrenuo se.
„Možda je to samo njegov put“
To mi je rekla prijateljica tijekom šetnje dok je Luka tiho, ali s očitim zanimanjem promatrao lišće koje pada. I možda je bila u pravu – možda je jednostavno išao svojim putem.
Počela sam istraživati, razgovarala sam s logopedom koji me umirio: mnogo djece progovori kasnije, ali aktivno uključivanje, zajednička pažnja i igra koja proširuje vokabular mogu pomoći.
Tada sam otkrila igru KinderSpeech™.
Igra koja ne postavlja pitanja
Ono što mi se odmah svidjelo: nije trebalo ništa objašnjavati. Nije tražila odgovore, nije testirala. Samo je pokazivala – i govorila. Jedna slika. Jedna riječ. Jedan zvuk.
Luka je isprva samo gledao, kao da lista slikovnicu. Onda je došla znatiželja. Uzeo je karticu s „vlak“. Pritisnuo. Poslušao. Pa opet. Zatim „pas“. Zatim „voda“.
Nije govorio. Ali je slušao. Imao je kontrolu – i to ga je oslobodilo.
Riječi ne dolaze uvijek iz usta
Otprilike tjedan dana kasnije, na riječ „lopta“ mi je dovukao igračku. Sljedećeg dana pokušao je izgovoriti: „lo...“
Nije to bilo čudo. Nije bio veliki preokret. Ali za mene – to je bilo veliko. Jer nisam ga tražila. Sam je htio. Sam je pokušao.
Tihi koraci napretka
Svaki dan bismo proveli samo nekoliko minuta uz igru. Nekad bi slušao samo jednu karticu iznova i iznova. Nekad nijednu. Ali bili smo zajedno. Ne da bih ga učila – već da bismo se povezali.
Iz te povezanosti polako su se počele pojavljivati riječi. Nesavršene, neredovite – ali njegove. Iz njegove inicijative. Njegovim tempom.
Što me ovo razdoblje naučilo?
Da nisu najvažniji „rezultati“, već pažnja. Da nije svaki napredak bučan. I da roditeljsko povjerenje, otvorenost i strpljenje često vrijede više od najboljeg savjeta.
KinderSpeech™ nije obećavao ništa. Nije rekao da će „naučiti dijete govoriti“. Ali je pružio priliku – kroz igru, bez ekrana, samostalno.
A ta prilika bila je dovoljna da se Luka polako počne otvarati.